Što ECB-ovo mišljenje o ESRS standardima znači za strategiju i financiranje vaše tvrtke
Zamislite ovaj razgovor sa vašom bankom kada dolazite na razgovor o financiranju novog proizvodnog pogona:
“Rado bismo pratili financiranje vaše investicije, ali za povoljnije uvjete trebamo od vas dodatne podatke o energetskom intenzitetu vaše proizvodnje, izloženosti vaših pogona poplavnim zonama i otpornosti na klimatske rizike, te osim vaših emisija, podatke o emisijama vaših ključnih dobavljača”
Imate pripremljen jasan poslovni plan sa bankabilnim financijskim modelom i strukturom, ali u njemu nema ništa od navedenog.
Odgovor banke: „To su novi regulatorni zahtjevi koji utječu na uvjete vašeg kreditiranja. Ukoliko ih nemate, morati ćemo primijeniti konzervativniju procjenu rizika.”
Ovo nije apstraktna priča, već smjer u kojem se kreće europski bankarski sustav, pod izravnim pritiskom Europske središnje banke. Zbog toga je vrijedno pogledati kritike ECB-a i upozorenja o revidiranim ESRS standardima izvještavanja o održivosti, jer se isto direktno tiče i banaka i tvrtki.
Što se zapravo događa? ECB kritizira preveliku relaksaciju izvještavanja o održivosti
Europska komisija je zatražila znatno “pojednostavljivanje” ESRS standarda, poznato kao Omnibus I paket. Cilj je bio smanjiti administrativni teret za tvrtke, ali se u praksi, prema mišljenju ECB-a, otišlo predaleko i u pogrešnom smjeru.
ECB u svom mišljenju jasno poručuje: premalo tvrtki je obuhvaćeno, dozvoljeno je previše olakšica i izuzetaka, izostati će podaci koji su bankama i regulatorima stvarno potrebni. Sve to predstavlja konkretnu prijetnju kvaliteti financijskog sustava.
Više od 90% banaka pod nadzorom ECB-a već je identificiralo klimatske i prirodne rizike kao značajne financijske rizike, pa bez kvalitetnih podataka od svojih klijenata, neće ih moći mjeriti ni upravljati njima. Sve to se može pretvoriti u postrožene uvjete financiranja.
Što to znači za vas kao tvrtku? Evo tri scenarija iz stvarnog života
Scenarij 1: Refinanciranje kreditne linije
Vaša tvrtka ima 600 zaposlenika, 80 milijuna eura prihoda, stabilno posluje, više niste obveznici izvještavanja o održivosti. Idućeg proljeća refinancirate kreditnu liniju od 10 milijuna eura. Banka nema sustavne informacije kroz izvještaj o održivosti, pa vas traži da popunite detaljan ESG upitnik koji je dio kreditnog procesa.
Pitate se: Odakle nam svi ovi podaci?
Banke moraju procjenjivati klimatski rizik vaše imovine i poslovanja, zato što ECB to od nje traži kao dio upravljanja portfeljnim rizicima. Ako su vaši pogoni na područjima s visokim rizikom poplava, ako vaša proizvodnja ovisi o energentima s visokim emisijama, ako vaš ključni dobavljač posluje u sektoru koji je pod pritiskom tranzicije, banka to mora procijeniti.
Ako vi to možete pokazati, kvantificirati i objasniti, tada je i vaša pregovaračka pozicija drugačija. U protivnom će banka rizike procjenjivati konzervativno, što će se reflektirati na uvjete.
Scenarij 2: Novi investitor ili strateški partner iz EU
Vaš potencijalni investitor ili partner, bilo da je to private equity fond, strateški kupac ili veliki korporativni partner, dolazi s ESG due diligence listom koja ima preko 50 pitanja. Traže podatke o vašim emisijama, politici prema dobavljačima, energetskoj efikasnosti, izloženosti fizičkim klimatskim rizicima i mjerama otpornosti vašeg poslovnog modela.
Tvrtka koja na ta pitanja može odgovoriti sa podacima, metodologijom i jasnim obrazloženjima, sigurno će moći dogovoriti bolje uvjete i brže zatvoriti deal, u odnosu na ona koja odgovara „ obzirom da nismo obveznici izvještavanja o održivosti nemamo to sustavno praćeno”.
Scenarij 3: Vaš ključni kupac traži podatke o vašem ugljičnom otisku
Vaš najveći klijent, recimo njemački Tier 1 dobavljač automobilskog OEM-a ili švedski retailer, ima razvijenu strategiju održivosti, jasne ciljeve i obveznik je izvještavanja pa mora izvještavati o emisijama svog cijelog vrijednosnog lanca, uključujući vas. Kontaktiraju vas i traže podatke o vašim emisijama Opsega 1,2 i 3.
Pitate se: Zašto njima trebaju moji podaci i kako da dođem do njih?
To su emisije koje nastaju u vašem poslovanju dobavnom i prodajnom lancu, a koje služe kao ulazni podaci za izračun emisija vašeg najvećeg kupca. Priprema izvještaja o CO2 otisku postaje dio poslovne abecede. I upravo zbog toga ECB kritizira popuštanje u revidiranom ESRS-u jer je oslabio dimenziju vrijednosnog lanca u izvještavanju, a podatke trebaju i veliki kupci i banke da bi upravljali rizicima i ostvarili svoje dekarbonizacijske targete.
Što to znači za vas kao CFO-a? Pristup kapitalu i vrednovanje kolaterala ovisi o vašim ESG podacima.
ECBovo mišljenje ima jasnu financijsku logiku koju razumije svaki CFO kada pregovara sa bankama.
Kolateral se počinje gledati drugačije. Banke moraju raditi procjenu klimatskih rizika za sve nekretnine koje drže kao kolateral i to utječe na „haircut“, odnosno visinu vrijednosti nekretnine koju klijent mora dati u zalog. Npr. ako je vaša tvornica u zoni visokih klimatskih rizika, vaš kolateral će sutra u knjigama banke vrijediti manje od procjene koju danas držite u ruci. Sa druge strane iste te banke su također obveznici izvješatavanja prema CSRD-u, a prema revidiranim ESRS standardima izvještavanja više neće morati javno izvještavati o izloženosti klimatskim rizikama kod svojih klijenata, što ECB žestoko kritizira.
Anticipirani financijski efekti su pojam koji CFO mora usvojiti. ECB se snažno protivi prijedlogu koji bi odgodio obvezu kvantifikacije koliko klimatski i ESG rizici financijski utječu na tvrtku (u nekim kategorijama ESRS ovo odgađa čak do 2030.) Bez tih kvantifikacija investitori i banke teško mogu realno procijeniti financijsku otpornost tvrtke. A to znači veći percipirani rizik, što će se opet transponirati u višu cijenu financiranja. CFO koji zna odgovoriti na pitanje “koliko nas košta scenarij u kojem cijena CO2 raste na 150 eura po toni?” ima mnogo snažniju pregovaračku poziciju od onog koji to ne zna.
Zeleno financiranje omogućuje puno bolji ROI na investiciju zbog nižih uvjeta. Modela održivog financiranja u RH ima doista puno, od HBORovih programa, EBRD-a, EIB ovih kreditnih linija, do zelenog lizinga i kredita banaka, te zelenih obveznica. Međutim, bez ulaznih podataka, kvalitetno pripremljenih projekata usklađenih sa EU Taksonomijom, teško da će projekt moći kandidirati za povoljnije zeleno i održivo financiranje.
Ako niste obveznici izvještavanja, to nije razlog za opuštenost.
Nakon Omnibus I revizije, CSRD obveza primjenjuje se samo na tvrtke s više od 1.000 zaposlenika i više od 450 milijuna eura prometa. Procjenjuje se da je oko 90% tvrtki koje su izvorno bile u opsegu sada izašlo iz njega. U Hrvatskoj to znači da će umjesto 500-tinjak tvrtki morati izvještavati nešto više od 20-tak.
To zvuči kao olakšanje, ali činjenica da nema obveznog izvještavanja, ne mijenja na stvari da zbog ulaznih podataka tvrtke trebaju promisliti o dobrovoljnom izvještavanju. Stoga ECB u svom mišljenju ističe nešto što vrijedi pažljivo pročitati.
Za tvrtke izvan opsega EC je predvidjela korištenje VSME standarda dobrovoljnog izvještavanja za male i srednje poduzetnike sa manje od 250 zaposlenika. ECB eksplicitno navodi da taj standard nije primjeren za veće i složenije tvrtke (između 250-1000 zaposlenih, manje od 450 mn € prihoda) koje su izašle iz opsega. VSME nije temeljen na principu dvostruke značajnosti, ima svega 40 podatkovnih točaka od kojih su samo dvije kvantitativne obvezne i ne skalira se uz veličinu i složenost tvrtke. Za tvrtku s globalnim dobavljačkim lancem, kompleksnom imovinom ili značajnom izloženošću klimatskim rizicima, VSME je instrument koji daje odgovor na razini “postoji/ne postoji”, a ne na razini strateškog upravljanja rizicima.
ECB stoga preporučuje da revidirani ESRS standardi budu referentni okvir i za dobrovoljno izvještavanje.
Praktičnim riječnikom: ako ste tvrtka s 400 zaposlenika koja je izašla iz opsega, pitanje nije “moram li izvještavati.”, već „koje podatke trebam imati da bih sutra mogao razgovarati s bankom, investitorom ili ključnim klijentom“?
Zaključak: Ključno pitanje nije da li smo obveznici izvještavanja, već što mi strateški radimo u području održivosti
Tvrtke koje pristupaju održivosti isključivo kao regulatornoj obvezi, koje su fokusirane samo na izvještaj, propuštaju bit. ECBovo mišljenje to jasno potvrđuje: problem nije u tome što tvrtke ne izvještavaju dovoljno, već u tome što strateški ne upravljaju rizicima dovoljno dobro, a izvještaj je samo vidljivi simptom tog nedostatka.
Pravo pitanje za upravu nije “trebamo li ESRS izvještaj?” Pravo pitanje je: “Razumijemo li gdje su naši značajni ESG rizici, kako utječu na našu financijsku poziciju i što s njima radimo?”
Tek kad uprava ima odgovor na to pitanje, izvještaj postaje prirodan i koristan izlaz strateškog procesa, a ne administrativni projekt koji ESG tim rješava negdje sa strane.
Tvrtke koje to razumiju ranije imaju i praktičnu prednost: bolju pregovaračku poziciju s bankama, jasniji profil prema investitorima i partnerima, i internu upravljačku jasnoću koja vrijedi neovisno o tome što regulativa u narednim godinama donese.
Sve ovo nije brz proces, pa je zato važno početi na vrijeme, dok još ima prostora za promišljeno postavljanje temelja, a ne za gašenje požara pred kreditnim odborom ili due diligenceom.
Ako ste kao CEO ili CFO prepoznali svoje pitanje negdje u ovom tekstu, to je dobar signal da je pravi trenutak za razgovor i to ne o izvještaju, već o vašoj poslovnoj i održivoj strategiji.